Zima je, nije zima, zima je, ......, otprilike ovako to izgleda u zadnje vrijeme. Iako su i zadnji dani sunčani poprilično je zahladilo, ali kada pogledam vrijeme oko Nove Godine uistinu u nekim trenutcima nisam bila sigurna da li je zima ili je proljeće. Novogodišnje blagdane i još nekoliko dana nakon njih imala sam sreću provesti u Dbk. Sa mojim curama, prijateljima, ....., koliko god sam u Zagrebu doma toliko sam i u Dubrovniku doma , a znam kako se kaže "najljepše je doma" :) . A vrijeme ? sunčano i lijepo, preko dana toliko toplo da niti jakna nije trebala. I onda kažu da je zima :)
Događalo se tih blagdanskih dana i lijepih i manje lijepih stvari, ali uz sve to svaki dan bio je obilježen posebnim pogledom sa prozora novog stana u koji se moja mama preselila. Dugo, godinama, tražili smo stan kojim će mama zamjeniti onaj stari. Osnovni uvjet : da ima sunca. Tražili i tražili, u nekim trenutcima (cijene, cijene,....) pomalo i odustajali i na kraju našli i više od onoga što smo očekivali.
Uz sunčane dane imala sam i privilegiju započeti i završiti dan uz ovaj pogled, uistinu je neprocjenjivo i svakim danom sam sve više uživala u tome.
Koliko je lijepo uživati i živjeti u današnjem vremenu toliko se uvijek lijepo prisjetiti i nekih starijih vremena. Uvijek smo doma voljeli slušati bakine priče kako i gdje je živjela u svojoj mladosti, što su radili, što su jeli. Iste priče priča nam sada i mama i pamtim kako nam je ovo ljeto na putu do jedne udaljenije plaže pričala o svojim školskim praznicima koje je uvijek provodila na Dupcu, malom selu uz magistralu na izlazu iz Dbk-a prema Župi Dubrovačkoj. Tek nekoliko kuća, tri prezimena, nešto zemlje, ......, tu se moja baka rodila, tu je živjela, a netko iz mlađih generacija i danas živi.
Ovaj put krenuli smo u poslijepodnevnu šetnju cestom kojom više ne idu automobili i koja time postala prekrasna šetnica, a koja vodi baš na Dubac i nametnula se opet ista priča.
Ovaj put krenuli smo u poslijepodnevnu šetnju cestom kojom više ne idu automobili i koja time postala prekrasna šetnica, a koja vodi baš na Dubac i nametnula se opet ista priča.
"Kada sam ja provodila školske praznike......." ........i priča tako mama o svemu, pa i o onome što se jelo u ta siromašna vremena , a ja pitam "jeste li imali kolače, što ste slatko jeli ? "
"Pandišpanj ! " , to je bio najčešći kolač.
Kolač , zapravo slatki kruh za koji se kaže da su ga u naše krajeve donijeli pomorci, a porijeklo mu je iz Španjolske, na bazi jaja kojih je uvijek bilo domaćih , reklo bi se sirotinjski, običan kolač.
Reklo bi se , ali nije, ......., sjećam se i ja pandišpanja i sjećam se "tretmana" - ah, običan biskvit, bez veze, ali danas to ne mogu prihvatiti, nije tek tako običan i nije bez veze :)
Sjećam se i da smo mi djeca voljeli taj biskvitni "kruh" i iako su se tada već naveliko počeli pojavljivati sve bogatiji i "moderniji" kolači, pandišpanj je ostao pandišpanj.
Zatim je pomalo počeo i nestajati sa stolova i zadržao se tek u nekim tradicijskim događajima ili kao podloga za neki kolač ili tortu. Često danas napravimo pandišpanj, kažemo biskvit, pa na njega krema, preljev, šlag......., no, evo sada pandišpanja koji je kolač sam po sebi. Onaj starinski, tradicionalni. Onaj koji se i danas služi na Dupcu svake prve nedjelje u 5. mjesecu kada se slavi Gospa od Dupca, crkva otvara svoja vrata za jutarnju misu u 6 sati, a vrijedne domaćice već od 5 sati ujutro dočekuju prve žene koje stižu na misu sa šalicom bijele kave i komadom pandišpanja. Nekada je to bila ječmena kava , a pandišpanj obavezno pripremljen koji dan ranije, neka se malo osuši i lakše će se močiti u kavu.
Dođete li danas na Dubac od starije generacije dočekati će vas teta Ane, uvijek nasmijana, draga, blaga, nježna, ......, poznata po svojoj predobroj torti od oraha koju i danas u svojim starijim godinama odlično napravi, a poznata i po pandišpanju koji i danas radi jednako kao i kada je bila djevojka. Tradicionalno.
Dođete li danas na Dubac od starije generacije dočekati će vas teta Ane, uvijek nasmijana, draga, blaga, nježna, ......, poznata po svojoj predobroj torti od oraha koju i danas u svojim starijim godinama odlično napravi, a poznata i po pandišpanju koji i danas radi jednako kao i kada je bila djevojka. Tradicionalno.
Recept za pandišpanj je poprilično jednostavan, ali nije jednostavno i da kolač na kraju ispadne baš kako treba.
Pandišpanj je malo tvrdoglav i razmažen :) i traži dobro ugođenu temperaturu , sve nježno i polako, i na kraju....., opet može izdati i u kalupu pasti kao što se i meni dogodilo :( Ipak, i ovakvog poluuspjelog odlučila sam ga pokazati, ostao je jednako ukusan, i ostao je onaj fini slatki kolač moga djetinjstva, djetinjstva moje mame, djetinjstva moje bake, ....., koji sada ponovno dolazi na naš stol.
Originalno pandišpanj se radi od 12 jaja. Može se peći u bilo kojem kalupu po želji, a ja ga najviše volim vidjeti ispečenog u standardnom kalupu za tortu i rezati ga kao komad torte. Pandišpanj to zaslužuje :)
Osnovno pravilo je : koliko jaja toliko žlica šećera, i 2/3 žlica brašna.
Korica limuna je obavezna i ona služi kako bi se ublažio okus jaja, da ne bude na kraju onaj "jajčani okus". Poželjno je koricu limuna i malo krupnije naribati , "neka se osjeti kada se zagrize u kolač".
Ja sam radila pandišpanj od 6 jaja i pekla ga u kalupu promjera 22cm.
Potrebno je :
- 6 jaja
- 6 žlica šećera
- 4 žlice brašna
- korica 1 limuna
- U posudu staviti jaja i šećer i mutiti sve dok smjesa ne pobijeli i postane gusta, kompaktna.
Danas ovo radimo mikserom na najvećoj brzini i za ovih 6 jaja trebati je oko 20-tak minuta.
Nekada se to radilo ručno, sa "žicom", ne onom duguljastom pjenjačom, nego ovom žicom kao što je na slici:
- Zatim umješati koricu limuna , nježno , drvenom kuhačom ili pjenjačom umješati je kroz smjesu.
- Umješati i brašno, drvenom kuhačom ili pjenjačom, žlicu po žlicu, lagano umješati u tijesto.
Cijelo vrijeme rada osjeti se lakoća, nježnost i prozračnost ovog tijesta. Takav bi na kraju trebao biti i pandišpanj.
- Tijesto izliti na namašćeni i pobrašnjeni pleh za pečenje
- Pećnicu zagrijati na 160 stupnjeva i staviti peći.
Zapravo, staviti isušivati. Ovaj kolač se više isušuje nego što se peče.
Trebati će oko 1 sat, kada se provjeri drvenim štapićem da li je pečeno i trebalo bi biti.
Tijekom pečenja kolač će lijepo narasti u plehu i bilo bi poželno da tako ostane i do kraja. Pećnicu ne otvarati tijekom pečenja, a kada je gotovo onda samo izgasiti pećnicu i kolač ostaviti u njoj dok se ne ohladi.
Sve sam ovo napravila kako treba, ali ipak...., sredina je pala i dno se nije dobro ispeklo, odnosno nije se skroz diglo.
Moram na popravni :)
A bilo bi idealno da je cijeli kolač ostao kao što su ostale ove stranice:
Ali nije, pa sam napravila još jedan u širem i nižem plehu , ali nije baš nešto posebno ispao.
Bolji je onaj prvi, pa iako je pao, evo na upali dio mogu se smjestiti npr.limuni :):)
Bez obzira na ove "problemčiće", pandišpanj mi je i ovaj put pobudio sjećanja na djetinjstvo, i ovaj put mi je bio fin, sladak, i mekan, ......., premekan, tako nježan , prozračan, ......., vidi se da ga volim :)
Uz ovaj zalogaj odlično ide i gutljaj kave, čaja, finog vina, likera, ........., ali poslužimo ga najradije uz šalicu bijele kave, onako kako se uvijek posluživao i kako se u njemu nekada tradicionalno uživalo !